Disleksija – Informirajte se i pomognite svom djetetu!

0
711
norda disleksija naslovna

Jeste li znali da je disleksija najčešća poteškoća u učenju, a neki stručnjaci vjeruju da čak 17% ljudi pokazuje znakove problema s čitanjem?

Disleksija je stanje koje osobe s ovom dijagnozom nažalost prati čitav život jer suprotno popularnom mišljenju, to nije problem koji nestane sam od sebe.  Kao što vjerojatno i sami znate, ovo se stanje, kojem uzroci još nisu sasvim jasni, najviše očituje kroz otežano čitanje pa tako osobe s disleksijom brkaju, izostavljaju ili nadodaju slova pri čitanju, nekima se slova miču, skaču gore – dolje ili lijevo – desno ili se tekst  pred njima zamućuje.  Disleksija također može biti fonološka ili vizualna, a obično je oboje u većem ili manjem omjeru. Sve ovo ovisi o tome ima li disleksičar, odnosno disleksičarka blagi, srednje ozbiljan ili jako ozbiljan oblik disleksije.

Više o disleksiji i svom iskustvu reći će nam autorica knjige “Čitanje treba biti dostupno svima” i predsjednica udruge “Norda Disleksija”, Anja Norda. Naša se sugovornica bori s ovim problemom, kao uostalom većina disleksičara, od malih nogu, no to ju nije spriječilo da postane uspješna mlada žena koja se sa samo 19 godina može pohvaliti činjenicom da iza sebe ima knjigu i da uspješno vodi udrugu i to unatoč tome što joj nisu prognozirali bajkovitu budućnost. 

Koliko je bitno na vrijeme uočiti disleksiju?

Na Zapadu, stručnjaci specijalizirani na području disleksije, mogu dijagnosticirati disleksiju već u predškolskoj dobi. Iako je tema disleksije tamo puno više prisutna u javnosti, ipak postoji nerazumijevanje. Mislim da je najvažnija rana intervencija kad roditelji primijete odstupanje od djetetovih vršnjaka, primjerice  u predškolskoj dobi ako dijete progovori ili prohoda kasnije ili ranije, kad ne pokazuje interes za pisanje i čitanje, ili krivo izgovara riječi, ali pokazuje razumijevanje kad s njim razgovarate i bistro je i veselo dijete.  To ne znači da dijete ima disleksiju, možda je neko drugo stanje, ali važno je primijetiti odstupanja, još bolje pratiti to, zapisati i ako se to događa neki duži period treba pitati stručnjaka za mišljenje. Nije dobro odgađati. Treba reagirati za djetetovo dobro.  Kod mene su ti znakovi bili očiti, ali uvijek je bio odgovor da pričekamo, pa da vidimo još malo, bez ikakvih konkretnih objašnjenja da bi to mogla biti disleksija i onda je sve teže i teže jer dijete zaostaje u gradivu za vršnjacima, dolaze loše ocjene,  problemi s ponašanjem, s emocijama, sa samopouzdanjem itd.  Kod nas obično djeca dobiju dijagnozu u trećem razredu osnovne škole kao što sam i ja, u periodu kad se gradivo povećava i zaista dijete nije u stanju pratiti gradivo bez podrške. Moj savjet svim roditeljima, koji su stup cijele situacije, je da nauče o disleksiji što više. To je moje osobno iskustvo, a i mojoj mami i meni je pomoglo da gledamo drugačije na disleksiju.

Imaš li savjet za djecu i mlade kako da se nose s uvredama vršnjaka i općenito izostankom empatije od strane društva?

Disleksija je najčešća i najistraživanija poteškoća u učenju. Nije povezana s inteligencijom. Disleksičari  su osobe s drugačijim građom mozga, a proces čitanja i primarne vještine za usvajanje znanja u suvremenom društvu, kod njih se odvijaju drugačije. Disleksija je nasljedna ( može biti stečena) i otkrivena su tri gena koji uvjetuju disleksiju. Ako je nasljedna ona je i cjeloživotna. To je šturi početak priče o životu s disleksijom. Ono što je jako teško za svaku disleksičnu osobu je činjenica da je ta osoba jednom bila dijete koje je išlo u školu svaki dan sa željom da bude prihvaćeno i vrijedno kao njegovi prijatelji iz razreda. To dijete se nije željelo razlikovati od druge djece. Htjelo je biti poput njih. Učiti i biti što bolji učenik, čak odličan učenik. U toj ranoj dobi shvatite da kao da nešto nije u redu s vama i da se razlikujete od druge djece. Neki se počnu zbog toga loše ponašati i izazivati tako pažnju, neki se povuku u sebe i žele biti nevidljivi. Odrasli ljudi oko tog djeteta vide to dijete svatko na svoj način i ne mogu se složiti što učiniti, a obično ispadne da je dijete lijeno, da mora više raditi, neprimjereno se ponaša, nije dosta pažljivo, nesigurno je, presporo, nezainteresirano…a kraj vršnjaka se osjeća glupo, manje vrijedno, nezanimljivo, čudno i drugačije, dok oni često znaju na jako grub način i bez takta izraziti svoje mišljenje. Sve to bi trebalo biti znak okolini i odraslima da se nešto događa i da postoji rješenje. I postoji.

Mislim da bi trebali znati kako se to dijete osjeća i naći rješenje za to, a rješenje je za početak pozitivna reakcija i empatija.

Ja sam se s tim nosila kroz razgovore s mojom mamom, a sad i sa znanjem o disleksiji.

Imaš li kakav savjet za roditelje?

Iz iskustva moje mame, na početku kada saznate da vam dijete ima disleksiju to je vrlo teška situacija, jer ne znate koga pitati za pomoć, što učiniti, gdje tražiti informacije. Cijela ideja ovog što radim i je da disleksičari i roditelji mogu naći pristupačne informacije na jednom mjestu i da razmjenjujemo iskustva i znanje. Kad sam počela sa zastupanjem i osvještavanjem disleksije, počela sam od onoga što mislim da bi meni i mami puno pomoglo da smo znale na početku kad sam dobila dijagnozu. Mnogo roditelja se javlja jer je osjećaju nemoćno, tužno, ljuto i ne znaju što da rade, od čega do počnu, što uopće moraju poduzeti, kome točno da se obrate. Pokazalo se da se roditelji koji su se odmah nakon dijagnoze odlučili educirati o disleksiji, bolje nose sa situacijom.

Kako se disleksija sve manifestira i kako se disleksičari s njom nose?

Najčešće kada govorimo o disleksiji tada se samo fokusiramo na teškoće u čitanju i pisanju, ali disleksija je puno više od toga. Prvo da bismo shvatili disleksiju moramo početi promatrati disleksiju s stajališta samog disleksičara i zapitati se kako se on osjeća. Kod većine disleksičara se pojavljuju emocionalni problemi kao što su nisko samopouzdanje, negativna slika o sebi i svojim sposobnostima. Isto tako se počinje pojavljivati strah prema čitanju, pogotovo naglas, a nakon toga strah pred nastup u javnosti uopće, što izaziva veliki stres. Ako se ti emocionalni problemi ne primijete i ne rješavaju može doći do depresije i anksioznosti koja se nastavlja i u odrasloj dobi. Disleksija utječe na našu organizaciju i orijentaciju, primjerice kada vam netko kaže da morate ići lijevo, a vi odete desno ili trebamo stati i razmisliti gdje je lijevo ili kada ste u dućanu pa trebate izvaditi mobitel da biste izračunali koliko košta sve što ste kupili i koliko vam novaca trgovkinja mora izvratiti. Isto tako kada vam je lakše snimiti poruku ili nazvati osobu nego napisati to isto, jer vas je strah da preko pisane poruke ne bi krivo napisali jednu krivu riječ i time povrijedili osobu i još milijun primjera. U svim tim situacijama počnemo razvijati metode kako sakriti svoje teškoće, te postajemo profesionalci u tome. Kada radimo nešto što je pogotovo povezano s pisanjem ili čitanjem tu ulažemo ogromne napore samo da se ne primijete naše teškoće, te postajemo osobe koje teže perfekciji. Mislim da ima puno disleksičara koji radije skrivaju disleksiju jer ne znaju da je imaju ili ne znaju kako da objasne svoje poteškoće, a da ne ispadnu manje inteligentni. Borbe se odvijaju u njima samima da to nitko ne vidi.

Nakon toga dolaze profesionalni problemi. Većina disleksičara zbog niskog stupnja obrazovanja rade niže plaćene poslove, odustaju često od školovanja i od znanja zbog svojih teškoća. Isto tako se počinju stvarati sukobi u obitelji disleksičara, jer dijete ne napreduje u školi, puno vremena odlazi na učenje a napredak je neprimjetan. Događaju se sukobi među braćom, jer roditelji posvećuju više vremena onome koji ima disleksiju. Ima različitih situacija i ako znamo da su moguće i ako smo ih svjesni, možemo na njih utjecati pozitivno i riješiti ih, a to je najvažnije. Na disleksiju se gleda s negativnim predznakom, svi se fokusiraju na poteškoće i sve se vrti oko toga da dijete ima problema i da griješi iz dana u dan. Za teškoće treba tražiti rješenje, a dijete s disleksijom ojačati njegovim dobrim stranama koje obično zanemarimo i postanu nevidljive. Večina disleksičara je prosječne inteligencije i ima vrlo neharmoničan psihološki profil, nekako smo puni krajnosti. Neke sposobnosti su nam ispod prosjeka, a neke iznad. One iznad prosječne sposobnosti trebamo ojačati, a ne zapostaviti zato jer one nas motiviraju da postanemo strpljivi, uporni, vrijedni, organiziraniji. Jače strane su one sposobnosti koje će nam osigurati da se osjećamo sposobnima i vrijednima usprkos poteškoćama, a i pokazuju nam put prema našoj životnoj profesiji jer je najvažnije kad radiš ono što voliš. Ako se jače strane zaobiđu u životu disleksičara onda je osuđen da radi ono što se nudi da bi si osigurao sredstva za život.

 Sa  samo 19 godina objavila si knjigu na temu disleksije, a ujedno si predsjednica udruge “Norda Disleksija”. To je uistinu veliko postignuće!  Osjećaš li se zbog toga uspješnom? Odakle hrabrost da se upustiš u osnivanje i vođenje udruge?  Kakve su reakcije na knjigu, ali i na rad udruge?  Što ti je glavni motivator da ideš dalje?

Hvala vam. Mislim da je knjiga rezultat rada, truda i vremena koje sam uložila da bih naučila živjeti s disleksijom. Zadnje tri godine gotovo svakodnevno provodim barem sat vremena i više, razgovarajući s mamom na temu disleksije jer ona je osoba koja mi prenosi informacije koje pročita u knjigama i člancima. Zatim gledam videe iz kojih učim ili radim videe, objave, intervjue o disleksiji. Aktivna sam na engleskom i hrvatskom Instagram računu, YouTubeu i Facebooku pod imenom Norda Disleksija i trebam se uvijek pripremiti unaprijed i imati nove ideje i materijale. Mogu slobodno reći da mi je disleksija postala hobi. Priliku da napišem knjigu dobila sam sa svojim timom kad nam je naša školska psihologinja Željka Turčinov Skroza predložila da se prijavimo na UPSHIFT projekt koji podržava mlade da realiziraju problem koji su uočili u svojoj zajednici. Ja sam odmah znala da će to biti disleksija jer sam promijenila šest  škola i bila sam itekako svjesna problematike iz osobnog iskustva. Nedovoljna informiranost društva o  disleksiji je bila naša tema. Moje cure iz tima Antonija i Ivana Crnogaća su me podržale i tako smo zajedno došle među pet pobjedničkih timova i osvojile 15 000 kn za realizaciju projekta koje smo iskoristili za održavanje online radionica na temu disleksije u  prekrasnoj suradnji s magistrom logopedije Mihaelom Lulić iz Pule. Odaziv na radionice je bio sjajan i posjećen od strane disleksičara, učitelja, logopeda, odgojitelja, a najviše od roditelja djece s disleksijom. Reakcije su bile stvarno motivirajuće. U devetom mjesecu je izašla knjiga koja je besplatna i ideja je da je šaljemo u knjižnice širom Hrvatske da bude dostupnija. Mislim da nećemo imati dovoljne količine jer se je javilo puno više osoba nego što smo očekivali. Zasad smo stopirali narudžbe za fizičke osobe, pa kad završi promocija vidjet ćemo s kojom količinom još raspolažemo. Knjiga se zove „Čitanje treba biti dostupno svima“ i to je jednostavan informativni vodič za disleksičare i sve one koji žele naučiti više o disleksiji. Jednostavno, jasno i čitko je napisan, s bazom informacija o disleksiji, što to znači imati disleksiju, koji su njezini negativni, ali i pozitivni utjecaji disleksije na cjelokupni život jedne osobe. Knjiga je zamišljena kao neka baza znanja od koje treba krenuti kad dobijemo dijagnozu. Nema jedinstvenog rješenja jer svaki disleksičar ima svoju priču, svaki od nas je drugačiji i jedinstven. Imamo različite simptome, znakovi su drugačiji i mijenjaju se kroz odrastanje. Neki znakovi nestaju, neki se javljaju i svi živimo u različitom okruženju. Disleksija je jako kompleksno i krajnje individualno, rekla bih često nevidljivo stanje i zato je važno da i pristup bude takav svakom disleksičaru. Individualan. Nakon završetka projekta shvatila sam da želim nastaviti s aktivnošću na području disleksije jer smo dobile veliku podršku od sudionika na projektu. Počelo mi se javljati jako puno roditelja, učitelja pa čak i logopeda kojima se sviđa moj pozitivan pristup disleksiji. Mama me podržala u tome da nastavim. Još uvijek radimo na uhodavanju udruge, ali mislim da će s novom godinom sve biti na mjestu. Pripremamo jedan novi projekt za roditelje djece s disleksijom koji ćemo realizirati uz pomoć stručnjaka kroz 12 besplatnih radionica koje će se održavati online i biti otvorene za sve koji žele naučiti više o disleksiji. Naša Udruga disleksičara Norda Disleksija zastupa pozitivan stav prema disleksiji, a do kojeg dolazimo preko znanja i edukacije. Kad imate znanje o disleksiji onda možete jasno i bez neugodnosti razgovarati o njoj. Znati točno što je i što nije disleksija je jako važno da bi se izbjegao otpor i nerazumijevanje na koji često nailaze roditelji djece s disleksijom, ali i za pronalazak rješenja za poteškoće s kojima se svakodnevno susreću jer disleksija nije samo vezana uz učenje i školu, nego obuhvaća sva područja života poput emocionalnog, psihičkog, obiteljskog, društvenog, profesionalnog i znati reagirati na pitanja ‘kako’ i ‘zašto’ znači odrediti bolju budućnost svom djetetu s disleksijom.

Tvoja mama i ti ste prošle uistinu trnovit put .Što vam je na tom putu bilo najteže, a što vam je s druge strane pričinjavalo najveću radost?

Pošto od pete godine života živim sama s mamom, zaista smo prošle različite situacije zajedno. Mislim da je bilo najteže u periodu nakon što sam dijagnosticirana pa do prvog razreda srednje. Pošto nismo imale dovoljno financijskih sredstava da idem privatno kod logopeda, mama je radila sa mnom sve. Čitala i učila, nakon što je došla s posla. Bilo je tu dosta tuge i svađe. Bile smo same u svemu tome i baš nam nije išlo i nismo mogle naći način kako da se osamostalim.  Kroz osnovnu školu sam prošla bez prilagodbi iako sam se uvijek predstavila kao disleksičarka. Sve je ovisilo o samom učitelju. Neki su bili odlični i puni razumijevanja, neki su bili ravnodušni, neki su bili sami po sebi odlični predavači pa sam naučila slušajući, neki su mi čak rekli “a kako da ja to tebi objasnim”, neki su pomalo bili razočarani sa mnom. Najgore je bilo u prvom srednje kad sam završila na produžnoj i nikako se nisam mogla s tim suočiti. Mama je tada odlučila napraviti promjenu u našem životu. Počela je proučavati disleksiju s engleskog govornog područja, otvorile smo Instagram račun na engleskom o disleksiji i učila je svaki dan i prenosila doslovno meni. Ja sam tada stvarno bila osoba s jako niskim samopouzdanjem i osjećala sam se jako izolirano od svih. Po prirodi sam introvert i samo sam promatrala i sve skupljala u sebi. Naravno to je bilo doba puberteta i bila sam još osjetljivija. Kako smo učile zajedno, puno smo razgovarale i tako sam počela shvaćati sebe i svoju disleksiju. Na engleskom Instagram računu sam komunicirala s disleksičarima diljem svijeta s istim problemima i teškoćama shvatila sam da nisam sama u tome i da dijelimo slična ponekad ista iskustva i to mi je stvarno pomoglo. svaki od njih ima svoje osobne tehnike i strategije i o tome sam mogla slobodno razgovarati s njima. Tada sam shvatila koliko je naša sredina još uvijek neinformirana na tom području i koliko može to utjecati na život jedne osobe s disleksijom.  Nedavno sam počela intervjuirati  disleksičare i roditelje djece s disleksijom na engleskom računu da približim život s disleksijom ljudima.  Nakon promocije u Vodicama, krećem s intervjuima u Hrvatskoj i okolnom području pod nazivom „Razgovori o disleksiji“, a otvorit ću taj serijal s intervjuom našeg najpoznatijeg disleksičara koji se prvi izjasnio u javnosti kao disleksičar, glumca Bojana Navojca. On nam je dao podršku u projektu i postao je dio moje knjige sa svojom pričom o životu s disleksijom. Kad vas takva ugledna osoba podrži, koja iza sebe ima toliko važnih i društveno priznatih radova, onda se zapitate: Kako sam mogla pomisliti da sam sama i čudna sama sebi.  Mislim da nas okolina uvjeri u to pa na kraju i mi sami počinjemo vjerovati u to da smo manje vrijedni,  glupi, nesposobni, manje inteligentni… Na žalost.

 Kako si se ti Anja nosila s osudom društva, ali i tvoja mama? Što te najviše pogađalo i kako si borila protiv toga?

Naša se priča uglavnom odvijala između četiri zida. Ja sam kroz osnovnu školu prošla tiho i nezamijećeno s negativnim prognozama za budućnost. Moj najveći uspjeh je da sam uspjela uspostaviti kontrolu nad svojim školovanjem i da mogu planirati daljnje školovanje što mi je jako bitno, jer kad sam bila u prvom srednje nisam vidjela baš ništa osobito ispred sebe. Mama je oduvijek tražila od mene da realno i zdravo razmišljam o sebi i situacijama s drugim ljudima, tražila je odgovornost i iskrenost u svim mojim postupcima. Ako padnem 10 puta, 11. se ponovo dižem i nastavljam dalje. U trećem osnovne, učiteljica me htjela prebaciti u specijalni program. Na odlasku iz osnovne, rečeno mi je da ću teško savladavati gradivo u medicinskoj školi jer tamo idu samo odlični učenici. Liječnica radne medicine se premišljala da me pusti da upišem medicinsku srednju školu jer to nije baš za mene. Tako je rekao i školski dispanzer.  Jedino je psihologinja za stručnu orijentaciju je podržavala moj izbor škole i na tome sam joj jako zahvalna. Prije samog početka prvog razreda u školskoj FB grupi djevojka je napisala svima kako je nepravedno što sam upisana jer zauzimam  nekom odličnom učeniku mjesto. Mama je inzistirala na tome da se naučim brinuti za sebe, da radim i da ako mislim da to što drugi kažu nije istina, da im pokažem i dokažem da to nije istina. I na kraju se njezina vjera u mene pokazala točna. Ono što je nekom normalno da prođe s odličnim, meni je, a mislim i svakom disleksičaru, prilično teško i treba puno rada, vremena i strpljenja, ali i ja sam uspjela ostvariti svoj cilj da postanem odlična učenica. Kad imaš disleksiju, moraš imati kontrolu nad svojim svakodnevnim životom. Svi vole odgađati, ali disleksičari su znaju biti majstori za to jer im je stalno teško u školi i ako se to ne stavi pod kontrolu tada izgube volju za učenjem i pomirite se sa situacijom. To se teško može ostvariti bez adekvatne podrške obitelji, škole i stručnjaka.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.