Mama Sarah Stručić koja se krije iza Instagram nadimka @shtorija, autorica je zbirke slikovnica Male životinjske priče o kojoj su pisali i mnogi naši prestižni mediji, dok su se same slikovnice rasprodale munjevitom brzinom. Ujedno je blogerica, a pisala je i za neke portale poput kultnog supermame.hr. Zašto sebe naziva blogericom koja otvara dušu, kako je došla na ideju da napiše svoje hit slikovnice, ali i još mnogo toga o sebi otkrit će vam sama Sarah.
Može za početak više o tebi i tvom Instagram profilu?
Pa evo za početak, ja sam Sarah.. Nedavno napunila 38 godina (eeeej, uopće ne znam kada sam toliko ostarila :)).. šalu na stranu, donesu godine i nešto lijepo, neki mir i unutarnje zadovoljstvo. Živim u Zadru, iako uvijek volim istaknuti da sam bodulica (žena koja dolazi s otoka) sa suprugom i troje djece. Da me netko sada pita što radim, rekla bih da sam primarno majka i kućanica. Iako sam davno studirala pravo i radila u struci, nakon što se rodio moj sin prije 5 godina, odlučila sam ostati kući i posvetiti se djeci neko vrijeme. Onda je došla još jedna trudnoća i eto mene, punih pet godina kući :). A moj Insta profil je pokrenut kao nekakva podrška samim slikovnicama, iako moram priznati da na početku uopće nisam znala da će mi primarni medij za njihovo predstavljanje biti upravo ta društvena mreža. Od početnih slikovnica, narastao je na nešto puno više.. .Našla sam divne žene s kojima dijelim iskustva, razmišljanja, s kojima se smijem i plačem.. Možda nekome zvuči žalosno, ali s troje djece i covid situacijom, IG je postao moj društveni život… 🙂
Autorica si zbirke slikovnica Male životinjske priče. Možeš li reći više o ovome, kako je ovaj projekt nastao i kakve su reakcije na isti?
Da, autorica sam slikovnica (sada već 10!), objavljenih u seriji Male životinjske priče.. Namijenjene su djeci predškolskog uzrasta i sve prate pustolovine raznih životinjskih junaka, a svaka od njih ujedno nosi važnu pouku, kako za male, tako i za nas velike. Čitava priča započela je onako spontano.. .Moj je suprug dugo gnjavio s time da napišem nešto, jer je očito mislio da imam nešto za reći… 🙂 Za 35. rođendan mi je poklonio bilježnicu i olovku s rokom u kojem trebam početi pisati. Budući da sam tada bila u visokom stupnju trudnoće s trećim djetetom, rok sam propustila, ali ideja je nekako ostala u mojoj glavi i par mjeseci kasnije, dok sam uspavljivala bebicu, nastala je prva priča za djecu. Iako mislim da je on očekivao roman ili slično, s obzirom na moju rječitost, dobio je što je dobio. 🙂 A kad sam napisala nekoliko priča, on i moj stariji brat su se odmah bacili u produkciju pa smo pronašli ilustratoricu i sve ostalo je povijest. Nekako je jedno vuklo drugo i pola godine nakon prve napisane priče, držala sam probnu verziju svoje prve slikovnice u svojim rukama! Zaista poseban osjećaj! Moja želja u čitavom tom projektu bila je da si roditelji ponovno uzmu malo više vremena za djecu, a čitanje je po meni nešto najposebnije. Onaj osjećaj kada listaš knjigu i čitaš ju svom djetetu… pa razgovor i pitanja nakon toga.. Jednostavno živimo u vremenu koje obilježava stres i trčanje na sto strana i dan ode, a da se i ne okreneš.. Par tih dragocjenih trenutaka u danu, ostat će nam za čitav život. Zar ne?! Što se tiče reakcija, pa one su i mene iznenadile… Sigurno postoje i ljudi kojima se nisu baš naročito svidjele, ali za takve ne znam :).. Ostatak ih hvali na sva usta! A ono meni najvažnije je da se djeci uistinu sviđaju! Svaki puta kada mi roditelji jave dojmove djece, topim se! Prva serija je dosta zastupljena u knjižnicama diljem RH, a trudim se da druga ponovi uspjeh prve. 🙂 Ma što da kažem, dovoljno je reći da sam prvu nakladu u cijelosti rasprodala i da upiti za nju ne jenjavaju, tako da sam sad na mukama da li ići u dotisak… A kroz ovaj tjedan stiže i moja najnovija slikovnica, blagdanska – Božićna potraga! Ne mogu ni opisati koliko me sve ovo veseli!
‘Blogger koji otvara dušu’ opis je koji stoji na tvom Insta profilu. Što znači biti takva blogerica, majka i u konačnici osoba. Što znači pisati i djelovati/ živjeti s dušom, pogotovo jer živimo u vremenu koje praktički ne prepoznaje važnost duše?
Blog je nešto što nisam imala u planu. Web stranicu sam napravila prvenstveno zbog slikovnica, ali zbog same stranice je navodno bolje da je tu i blog. Sjećam se kako sam se mislila – pa o čemu ja mogu pisati?? I tko će to čitati? A danas, nakon svakog posta, dobijem more poruka :). Svaki tekst o kojem pišem je dio mene… dio mog života.. Svaki tekst nosim u sebi neko vrijeme, pustim da vidim da li dolazi iz srca.. i duše.. Mislim da je razlog zašto ljudi vole to što pišem jest to što bez srama progovaram o svim aspektima svog života.. O raspadu prvog braka, razvodu, preljubu, prijevremenom porodu svog djeteta, krivnji…. Nije uvijek lako otvoriti se drugima… I mnogi možda misle da previše osobno pišem, ali evo najiskrenije, ja taj blog pišem prvenstveno radi sebe. Vidim ga kao neku vrstu terapije, a vrlo često dobijem povratne informacije kako je ljudima baš moj tekst pomogao. Živimo u svijetu u kojem sve mora biti lijepo, savršeno… a život, posebno moj, je sve samo ne savršen. I teško je živjeti sam sa sobom kada se uspoređuješ s tom slikom savršenstva.. .Zato kroz svoje tekstove, nastojim možda najviše sebe samu, a i ostale uvjeriti, da činjenica da smo napravili neke „loše“ stvari, donijeli neke „loše“ odluke, to ne znači da smo loši ljudi. Griješimo i bitno je iz svoje greške nešto naučiti. I oprostiti sebi da bi mogli krenuti dalje.
Postoji li neka majčinska tema koja te trenutačno jako zaokuplja i zašto je po tebi ona važna?
Kako moj suprug ima dvoje djece iz prvog braka, meni osobno najviše poteškoće predstavlja taj „patchwork“ život. Odnosno, uskladiti sve „i naše i vaše“, kako bi rekli, iz tih krhotina stvoriti novu obitelj… Mislim da je nama ženama tu jako teško jer se očekuje da imamo majčinske osjećaje i za djecu partnera, kao i za svoju. Ako se požališ nekome, vrlo lako dobiješ odgovor „znala si što te čeka!“ (o ovome sam pisala i za Supermame). I onda žene krive same sebe jer ne dostižu ideal pomajki iz „američkih“ filmova… Ako se pak požališ partneru na neke teškoće, ispada da ne voliš njegovu djecu.. Jako, jako osjetljiva tema.. A iz dana u dan sve prisutnija u našem društvu.
Koje teme kojima si se do sada bavila na svom blogu su izazvale najviše reakcija i što misliš zašto su baš one ‘pogodile’ čitatelje/čitateljice takvim intenzitetom?
Definitivno tekstovi u kojima sam pisala o razvodu i preljubu. Zašto? Vrlo vjerojatno jer se o tome ne priča… Jer se to niti ne radi, a kamoli javno o tome piše. Ne znam točno više za koji tekst, ali dobila sam jednom poruku kako tim tekstom sramotim svoje dijete i jesam li svjesna kako će njemu biti jednom ako to pročita… Ja uvijek kažem da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ja sam definitivno protiv toga da se problemi skrivaju unutar četiri zida. Jer do sada sam se više puta uvjerila da priče poput mojih, najviše smetaju onima, koji ne žele priznati da imaju problem. Osoba sam koja se ne boji uhvatiti u koštac s bilo čime i nastojim djecu odgajati na način da znaju da se razgovorom i istinom jako puno problema može riješiti. Da nema toga što meni, kao mami, ne mogu reći i da smo svi mi, na koncu samo ljudi koji tu i tamo griješe.
