Kad pročitate iskustvo mame Ane, zaključit ćete samo jedno: Mi žene smo neuništive i možemo sve pa čak i kada nam se ne čini tako!

0
825
mama ana intervju naslovna

Sve naše mamice s kojima smo do sad radili intervju, bile su divne sugovornice, a razgovor s njima bio je uistinu posebno iskustvo. Svaka od njih imala je pregršt genijalnih savjeta, a njihova iskrenost uvijek nas je ganula. No, nakon što pročitate intervju s mamom Anom Mihovilović mogli biste pustiti koju suzu. Mi jesmo i toga se ne sramimo. No, to su na kraju ipak suze radosnice, a Anino iskustvo sigurno će vam dati nadu u najtežim trenucima. Što je sve ova mama prošla kako bi ostala trudna, kako se nosila s rizičnom trudnoćom i kako je na kraju iz svega izašla kao pobjednica, saznajte u recima koji slijede.

Može prvo par riječi o sebi?

Moje ime ja Ana, prije par mjeseci sam napunila 37 godina. Po zanimanju sam psiholog, zaposlena u jednoj osnovnoj školi. Studirala sam u Italiji i Zadru, kasnije se i dodatno educirala (jer edukacija nikad dosta :). Za budućnost imam u vidu neke druge poslovne planove. Inače tijekom ljeta pomažem i suprugu u njegovom poslu (kao mornar na brodu, manager itd). Obožavam puno toga (rad, putovanja, modu, umjetnost, glazbu, sport, čišćenje, hranu, detalje, humor, dobre serije i filmove, stručne knjige, snowboard, Star Wars, more, životinje). Svako jutro i svaku večer si osvijestim sve ono što imam i osjetim ogromnu zahvalnost zbog istog (zdravlje, kako ljudi koje volim, tako i moje, te činjenicu da pored sebe imam ljubav svog života).

Termin ti je 2.7. Kako izgleda taj period do iščekivanja bebice?

Iako sam na ova pitanja trebala/htjela odgovoriti prije nekoliko tjedana, trudnički mozak i obveze su se pobrinuli da to obavim 4 dana prije termina poroda :). Zaista, sasvim je ok da vam u trudnoći koncentracija popušta. Unatrag mjesec dana moj suprug i ja obavili smo veliku kupovinu (pa tako i u Magicbaby-ju), opremili dječji kutak, pripremila sam sve potrebno za torbu za rodilište, oprala i ispeglala dječju robicu i posteljinu. Naravno, uvijek nešto nedostaje, uvijek je malo vremena i često nam se čini da su svi drugi roditelji spremniji od nas. Kad je riječ o dječjoj odjeći, puno su mi pomogli savjeti prijateljica i poznanica koje su nedavno rodile (npr. kupila sam nešto odjeće broj 50, nešto 56 i nisam gomilala već se više bazirala na to da otkrijem gdje nabavljati kvalitetnu i dobru dječju odjeću za ubuduće tj. nakon dolaska bebice). Priznajem, kupila sam i neke predivne stvarčice za dob od preko godinu dana.

 Što se tiče popisa potrebnih stvari, uvelike su mi pomogle stručne knjige („Što očekivati u trudnoći“, „Trudnoća i dijete“…), ponovno savjeti prijateljica,  kao i oni s Rodine stranice i njihovih online edukacija. Mišljenja sam da je vrlo važno, u periodu iščekivanja, osim nabavke svih potrepština za bebicu, da se majka i otac nastoje što više educirati po pitanju trudnoće, poroda, babinja, dojenja te općenito mentalnog zdravlja koje je u ovom periodu, a posebice nakon rođenja bebe, od temeljne važnosti, a u isto vrijeme i dalje vrlo često zanemareno. Meni su spomenute edukacije zaista pomogle, naučila sam puno tog o porodu, mojim pravima, mogućnostima, periodu babinja, osnažile su me i ohrabrile da ja i moje tijelo to možemo. Hvala im na tom. S druge strane, savjetujem trudnicama da ne ulaze previše u detalje koje nailazimo na internetu, jer iako nam je edukacija prijeko potrebna, čitanje o lošim stvarima, bolestima, nema velike koristi i samo nas dodatno plaši i onda naše misli idu u tom smjeru. Forumi mogu pomoći, ali i odmoći.

Unatoč svim pripremama (mislim da nas nitko ne može u potpunosti pripremiti na jedan od najljepših i najvećih izazova u životu-roditeljstvo), posljednjih dana osjećam laganu paniku, imam tisuću misli i strahova, noćne more i suze…i ne volim kad mi ljudi kažu da su sve žene rodile pa ću i ja (kao da to ne znam, ali svejedno me strah za nju i za mene). S druge strane, ljudi koji nas vole nas nastoje utješiti na način na koji najbolje znaju i to je ono najvažnije. <3 Kako sam većinu vremena primorana biti sama zbog suprugovog posla, nastojim zaokupiti mozak i ruke raznim aktivnostima koje me opuštaju (vježbanje pozitivnih misli i mindfulness-a, nabavka detalja/ukrasa i didaktičkih igrački za našu curicu, čitanje stručnih i poticajnih knjiga, fotografiranje, dopisivanje s dragim ljudima, preslagivanje stvari po stanu, uređivanje, šetanje sve manje jer je vani punooo stupnjeva i vrlooo otečeni gležnjevi mi to otežavaju). Još da mi se najesti pošteno i barem pola kilograma sladoleda… 🙂

Rekla si da imaš rizičnu trudnoću. Možeš li opisati to iskustvo, s čime si se sve nosila i kako si izašla na kraj sa situacijom u kojoj se nalaziš?

Svakako podijeli s drugim mamama u sličnoj ili istoj situaciji kakav savjet na tu temu?

Misliš li da mame koje se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji imaju dovoljno pomoći? Odnosno imaju li se gdje informirati i kome se obratiti za pomoć? Priča li se uopće po tebi dovoljno na ovu temu jer kao da se još uvijek promovira ta teorija da je trudnoća blaženo stanje u kojem je sve super, a nije uvijek baš tako…

Uh, kad se prisjetim svega dođu mi suze i stvori mi se grč u prsima i pomislim koliko sam sretna što se sve dobro završilo. Prije svega bih htjela reći da sam presretna što sam uopće uspjela ostati trudna i unatoč svemu što sam prošla, rado bih opet bila, ali ako i ne budem, i više sam nego zahvalna na našem malom čudu. Ovim putem bih i htjela poručiti svim ljudima da ne sude drugima i ne miješaju se u to hoće li i kad imati djecu jer nikad ne znate tuđe životne priče, želje i mogućnosti. Naime, dijagnoze koje ja imam su policistični jajnici te na to vezana inzulinska rezistencija. Tu su bili i neki manji problemi sa štitnjačom koju sam zbog tog, također, tijekom cijele trudnoće kontrolirala. Policistične jajnike sam liječila kontracepcijskim tabletama, ali vrlo kratko, zbog nastupanja tromboze (prije cca 10 godina).

Inzulinska rezistencija mi je otkrivena za vrijeme studiranja u Italiji, i to nakon što sam par puta pala u nesvijest i imala nekontroliranu želju za slatkišima i šećerom. U zadnje vrijeme sam otkrila da jako puno djevojki/žena ni ne znaju godinama da imaju taj problem koji, ako se ne tretira (terapija, prehrana, tjelovježba), može dovesti do dijabetesa tipa 2 te je kao takav snažna podloga za razvoj gestacijskog dijabetesa u trudnoći i brojnih komplikacija koje isti može uzrokovati (koji pak mogu imati i trudnice koje prethodno nisu imale inzulinsku rezistenciju). Što možete učiniti? Obratite pažnju na to ako bolujete od policističnih jajnika, teže mršavite, posebice u struku, često vrlo brzo ogladnite nakon obroka. Zatražite od liječnika da vam se i prije trudnoće napravi detaljni OGTT test. Zbog čega?

Trudnoća sama po sebi je tzv. dijabetogeno stanje, s progresivnim povećanjem otpornosti na inzulin (rezistencije) tijekom trudnoće i intolerancije na glukozu koja postaje sve izraženija u trećem trimestru. Posteljica osigurava fetusu potrebne hranjive tvari i njezini hormoni utječu na metabolizam glukoze majke. Tijekom trudnoće povećava se lučenje inzulina, ali i kontrainzularnih hormona pa se razvija inzulinska rezistencija kako bi se povećala količina šećera (hrane) za dijete. Ako gušterača majke ne uspijeva kompenzirati veću potrebu za inzulinom, razvija se intolerancija na glukozu i ona je povišena u krvi. To nazivamo gestacijski dijabetes.

Naime, ja sam, upoznata sa svim time, na svoju inicijativu, dvije godine prije trudnoće, otišla ponovno endokrinologu, pronašla dobrog nutricionistu, promijenila prehrambene navike, smanjila loše masti u tijelu i pojačala fizičku aktivnost. Od terapije sam primala i primam onu najmanju moguću dozu metmorfina. Sve skupa je dovelo do tog da sam, vrlo brzo nakon što smo suprug i ja krenuli na taj put, ostala trudna. Tako da, sve vi žene koje imate te probleme, samo hrabro naprijed, rješenje postoji i puno toga je u vašim rukama.

Kako je izgledala moja trudnoća? Dijeta od početka trudnoće, kao i provjeravanje glukoze u krvi uz pomoć aparatića 6-8 puta dnevno (i tako mjesecima). Ono što mi je bio cilj je bilo držati glukozu pod kontrolom te izbjeći dijagnozu gestacijskog dijabetesa i posljedice koje može imati. I uspjela sam. OGTT test u trudnoći je bio u granicama normale. Naravno, bilo mi je teško, ponajviše psihički. Nekoliko puta sam pojela komad sirnice, nešto slatko ili malo više kruha i odmah bih se osjećala loše što sam to napravila (a znate kako se trudnicama svašta jede) i onda bi i stres pogodovao većoj glukozi, tada bi nastupale suze, osjećaj krivnje…na dane bi mi jogurt podigao glukozu više nego čokolada i vrlo često sam se osjećala kao da nemam kontrolu ni nad čim. Vagala sam hranu, stalno se bockala i kupovala te vrlo skupe trakice, doktor je naglašavao da se ne smijem puno udebljati, tlak se stalno mjerio…mislim da je i moja psiha ponekad bila gora od same hrane i zaista, stres je taj koji vam može značajno i negativno utjecati na to. Dakle, ako se nađete u toj situaciji, potražite stručnu pomoć, naoružajte se samokontrolom i samo mislite na to kako će to proći i kako je cilj ono što vas gura naprijed…a cilj je zdravlje vas i vaše bebe. Ja sam sad na kraju trudnoće, s 9 i pol kilograma viška (sve u trbuhu), bebica je urednih mjera, veličine i težine te mogu reći da su se sva moja odricanja, suze i napor ipak isplatili.

 No, to nije bio jedini razlog zbog kojeg je moja trudnoća bila rizična. Odmah nakon saznanja da sam trudna (u šestom tjednu) i sreće do neba, saznala sam i da imam veliki, opasni hematom koji je rastao i širio se oko maternice, izgledajući kao zmija koja će sve to napasti. Noć kad sam prvi put prokrvarila i morala na hitni prijem (u doba korone)… to nikad neću zaboraviti i teško mi je o tome i pisati. Znam, bio je tek početak i sigurno je puno gore kad se to dogodi u kasnijem stupnju trudnoće, ali takav strah i taj osjećaj mi se zauvijek urezao u sjećanju. Nije to bilo jedino krvarenje ni odlazak na hitnu…terapije: ležanje + utrogestan i pozitivne misli da će hematom nestati. Od tog dana više nikad nisam normalno otišla na zahod ni obavila nuždu bez da provjeravam iza sebe…nikad nisam koristila wc papir u boji jer sam s bijelim imala bolji uvid u stanje. Najgore je to što mi je endokrinolog na početku trudnoće rekao da se moram kretati i paziti da se ne udebljam, a ja dobijem nalog da ležim po cijele dane i mrdam jedino kad idem u wc i jedem. Suza na suzu, osjećaj bespomoćnosti, čitanje foruma, stručnim članaka, molitva, pozitivne misli…i onda još ni ne smiješ naručiti pizzu i najest se bar malo, već važeš svaki ugljikohidrat koji uneseš. Vjerujte, ne postoji namirnica kojoj ne znam glikemijski indeks. Ultrazvuk prije Božića, užasni hematom se povlači…njeno srce kuca i dalje…neopisivo. Najljepši i najstresniji Božić ikad. Sto strahova, pitanja, što ako bude ovo, što ako bude ono. Nakon toga su nastupili svi oni redovni pregledi koji su sami po sebi zaista ogromni izvor stresa. Tisuću puta sam čula kako žene kažu da bi još sto put bile trudne da nije tih pregleda i tog enormnog stresa. Sve u svemu, prva trudnoća, dob, hematom, inzulinska rezistencija učinili su to da sam prolila puno suza, ali iskreno, otkad sam ju prvi put osjetila u sebi kako se miče, ništa ljepše od tog za mene nije postojalo. Osim mog muža, čiju polovicu gena ona nosi. I možda zvuči suludo, ali žao mi je što naša Nika uskoro više neće biti ispod mog srca jer je to najljepši i toliko dragocjeni osjećaj na svijetu. Kamo sreće da svaka žena koja to želi može i osjetiti. Onaj osjećaj kad odeš na pregled i sve je u redu. Onaj osjećaj kad plačeš jer ne možeš više i ona se pomakne i kao da ti govori da je će sve biti ok.  Onaj osjećaj kad si pronašao ljubav svog života koju obožavaš i kad znaš da ga sad ima još i više na ovom svijetu jer je dio njega i vaša ljubav u tom malom biću. Neprocjenjivo.

Naravno da nisam medicinski stručnjak i sve stvari koje sam navela su samo neke od smjernica koje su meni pomogle i koje sam na svom putu saznala. Nadam se da mogu biti od pomoći barem jednoj mami. Nitko nam ne može garantirati što će biti (pa tako sad strahujem od poroda i svega što ide s tim), ali ono što možemo napraviti je uložiti trud tamo gdje je to moguće, vjerovati u dobro i pozitivno i vježbati takve misli, moliti (ovisno o tome koliko vjerujete ili ne) i okružiti se ljudima koji pozitivno djeluju na nas. Uzmite stvari u svoje ruke, nemojte čekati samo na liječnike (npr. kad sam naučila koliko je uzimanje omege važno, posebno u zadnjem tromjesečju trudnoće te shvatila da ju ne unosim dovoljno putem hrane, pitala sam liječnika da mi preporuči drugačije dodatke prehrani za trudnice; ako imate nekih zdravstvenih problema, strahova i nedoumica, pitajte liječnika, zatražite dva mišljenja, nemojte se ustručavati iako njih to ponekad zamara. Da ja nisam sama „gurala“ svoju priču s endokrinologom, prehranom i terapijom, možda bih jela kao i sve druge te dobila gestacijski dijabetes). Puno zdravlja i sreće želim svim trudnicama, roditeljima i njihovim bebicama.

Čemu se najviše raduješ kod dolaska bebice i što te općenito najviše raduje kod majčinstva?

Svemu. Naravno da me strah kako to neću moći, znati, pitam se hoće li mi biti simpatična haha, kako ću ja bez spavanja. Pomisao da se život mijenja zauvijek budi i lijepe i strašne misli, ali radujem se toj predivnoj ulozi za koju sam dobila šansu i priliku. Radujem se malim koracima, njezinim i našim, izazovima, kupnji preslatke odjeće, trenutku kad ću je ugledati i zagrliti zajedno s mojim suprugom. Možda zvučim patetično, ali radujem se svakom danu i molim za naše zdravlje.

Nedavno si kupila našu rozu igračkicu, a u trenutku dogovora oko intervjua si planirala uzeti i naš krevetić. Što te posebno fascinira kod naših proizvoda?

Od perioda kad sam vam trebala poslati odgovore do sad sam kupila toliko toga haha. Prvo smo kupili malog ružičastog medvjedića, muzičku igračku koja svira predivnu pjesmu ‘You are mysunshine’ te je to jedna od prvih igračkica koju smo uzeli za našu curicu. Nakon toga smo uzeli nekoliko body-ća za njene prve dane. A onda su na red došle velikeee stvari, kolica i krevetić. Ograničeni prostorom u stanu, dugo smo tražili odgovarajući krevetić koji će biti kvalitetan, a ujedno i poseban u svojoj jednostavnosti jer takav je i moj ukus (jednostavan, a kompliciran). Odlučili smo se za AT4 krevetić Pirate 120 x 60 bijeli koji je predivan te je zadovoljio sve naše zahtjeve.

Ovim putem bih se htjela i zahvaliti ljubaznim prodavačicama iz City Centra One u Splitu koje su, u više navrata, strpljivo odgovarale na naših 100000 pitanja. Kad je riječ o kolicima, na prvu smo se zaljubili u kolica ABC design-a, ponajprije zbog tog što su visoka (za razliku od brojnih kolica) te su meni (s mojih 180 cm) i mom nešto višem suprugu savršeno odgovarala po tom pitanju. Kako je riječ o brandu za koji nikad prije nisam čula (a znate kako mi žene sve googla-mo), pitali smo prodavačice za savjet i rekle su nam da je riječ o vrlo kvalitetnim kolicima koja nisu „razvikana“ i koja nemaju nenormalno visoku cijenu, nego spadaju u nekakav prosjek. Riječ o njemačkim kolicima i zaista djeluju kvalitetno, ne preteško, jednostavna za rasklapanje i sastavljanje, predivnog dizajna i ergonomije. Uz njih smo uzeli i pripadajuće im jaje/dječju stolicu koja ima i više nego solidnu ocjenu na ADAC testu autosjedalica (viša srednja razina kvalitete). Kad bebica poraste, planiramo naravno uzeti još bolju autosjedalicu. Naravno, nismo propustili uzeti ni prekrasnu torbu za kolica, također od istog branda.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.