Menadžericu komunikacije i certificiranu life & leadership te NLP coach-čicu Martinu Vitas život je naveo da se počne baviti edukacijom žena, a nedavno je hrabro uskočila i u spisateljske vode, nakon čega je nastao njen prvi autobiografski roman Balkanska Hurem, koji svojim analizama i introspekcijom neodoljivo podsjeća na balkanski Seks i grad. No, ako ova knjiga može stati bok uz bok Seksu i gradu, to nije samo zato što Martina u istoj vrlo otvoreno govori o svom ljubavnom životu i pokušaju vraćanja na noge s malim djetetom nakon razvoda, već zato što ova 41-godišnja Zagrepčanka u njoj zapravo traga za izgubljenom ženom u sebi, za onom autentičnom ženom kakva bi svaka od nas trebala biti.
Ipak, ova knjiga i zapravo Martinin rad općenito zanimljivi su nam i iz razloga što se u istima osvrće na roditeljstvo. Njezin glavni moto je: Sretna mama –sretno dijete, a više o svjesnom roditeljstvu kakvo ona prakticira, ženama koje su pak nju inspirirale da bude boljom majkom i savjetima kako da vi lakše odgojite svoju djecu, saznajte u intervjuu koji slijedi. Treba svakako napomenuti i to da je Martina autorica i ekološki osviještene slikovnice za djecu pod imenom ‘Spašavanje prirode’ te uređuje Facebook stranicu mama-zvoncica.com, posvećenu roditeljstvu kakvo ona prakticira od druge godine života svog sina.
Koji su po tebi najveći izazovi s kojima se susreću majke?
Balansiranje između posla i obitelji, a bez da izgorimo u težnji da sve odradimo savršeno, postala je gotovo nemoguća misija za današnje žene. Ponekad mislim da nam emancipacija nije donijela ništa dobrog osim dodatnog posla i briga s kojima žene sve teže izlaze na kraj. Na poslu smo cijeli dan u muškoj energiji koja nam satire sve ono najbolje u nama što obitelj treba kada se vratimo kući. Ženama je nemoguće napraviti klik s poslovnog moda u obiteljski čim pređu kućni prag. Muškarci se puno lakše prebace u taj mode, a mi sa sobom u kuću donesemo sve poslovne brige. Da bi ušetale u ženskoj energiji u stan najidealnije bi bilo prošetati s posla doma ili prvih pola sata posvetiti se sebi i tišini meditacije, tuša ili kade. Zvuči kao SF film za mnoge, a zapravo je uzimanje samo pola sata dnevno za sebe. Možda je zato mnogima ova izolacija dobro došla da napokon malo odahnu od te konstantne trke i borbe u poslovnom svijetu pa jurcanja doma na kuhanje i spremanje. Iz Atene (boginje rata) trebamo uskočiti u Heru (boginju doma) i još u nekome momentu mužu biti Afrodita (boginja ljubavi). Te tri boginje neprestano se isprepliću i bez dobrog balansa lako zaglavimo u ratobornoj energiji poslovne Atene pa vičemo na ukućane bez pravog povoda. Nismo u dodiru sa svojom nježnom i strpljivom ženskom stranom niti možemo dati ljubavi i pažnje koliko zapravo želimo. Jednom riječju preopterećene smo poslovima i brigama.
Misliš li da žene dobivaju dovoljno pomoći u odgoju djece? Jesu li pomoć uopće imale naše majke?
Svako doba je nosilo svoje izazove, ali ovo se nekako za opstanak obitelji čini do sada najizazovnije. Mislim da se današnje majke u većini europskih gradova bore sa sličnim problemima. U prošlosti je uloga majke izgledala puno drugačije baš kao i uloga žene. U odgoj i život je bila uključena ne samo uža obitelj već i šira zajednica. Kućanstva su brojila puno više članova dok se današnje gradske majke uglavnom poprilično usamljene u brizi za djecu te su sretne ako imaju baku u mirovini, koja živi u istom gradu i još im je voljna dolaziti pomoći. Puno se tu faktora danas treba poklopiti kako bi dobili pomoć uže obitelji dok je prije u odgoju doslovno sudjelovalo cijelo selo, a žena se brinula samo za kućanstvo dok je muškarac brinuo financijski. Uglavnom, mislim da većinu tereta odgoja i kućanstva same nosimo na leđima. Ujedno je ovo podneblje još uvijek prepuno razno raznih savjeta koje vam od prvog dana pokušavaju nametnuti kao Bibliju odgoja. Od „pusti ga da plače ojačat će pluća“, „razmazit ćeš ga ako ga previše nosiš“ pa sve do onih da „dečki ne plaču“ i sl. Izboriti borbu i ne podlijeći pritiscima okoline nekada je doista teško. Nekako mi se čini da je danas ostalo samo pametovanje, a konkretna pomoć sve više izostaje.
Ali smatram i da su naša djeca još uvijek blagoslovljena činjenicom da možemo u Hrvatskoj ostati i do godine dana na porodiljnom jer prva godina tog kontakta majke i djeteta je iznimno važna. Veza koja se tada stvara je trajna. Dok ste na porodiljnom još se nekako i može to sve odraditi. Mislim da problemi nastanu kada krenemo raditi i malci se razbole svako malo. Tu je onda baka servis neophodan. Kao što sam već napomenula vremena su se promijenila i često su današnje majke često iscrpljene jer nemaju dovoljno pomoći sa strane, a naravno pokušavaju biti perfekcionistkinje na svim poljima.
Što je za tebe sretna i uspješna majka?
Sretna i uspješna majka je majka koja je u balansu sama sa sobom prvenstveno. Pa onda tu sreću i ispunjenost širi dalje na obitelj. Da je to lako postići naravno da nije, no kako bi dijete bilo sretno, baza je da majka bude sretna. Neuroznanost već odavno poznaje tzv. zrcalne neurone koje dijete skuplja u interakciji s majkom. Djeca promatraju nas i naša ponašanja i zrcale. Sama sam se sto puta uvjerila da ne možeš biti high uz depresivnu osobu i obrnuto. Ako sam ja sretna i moj Vito je. Prvih 6 godina razvoja djeteta izuzetno je bitno paziti kako se ponašamo i koje poruke djeci šaljemo jer dijete nema još razvijen razumski – prefrontalni dio mozga s kojim može shvatiti da je npr. mama ljuta jer je dobila manju plaću pa zato viče. Dijete mamino vikanje uvijek i isključivo razumije kao svoju grešku. Ono je krivo nešto učinilo i mama je ljuta. Dijete u prvih 6 godina samo skuplja i downloada informacije iz okoline i pohranjuje ih u svoju podsvijest koja će mu kasnije formirati sve reakcije i životna uvjerenja.
Mislim da se mi kao žene i majke moramo pod hitno odreći perfekcionizma koje smo si zadale i pomiriti se da niti jesmo niti moramo biti savršene u svemu čega se primimo. Tu je izvor sreće. To plus naći si neku aktivnost par sati tjedno koja će nas ispunjavati. Da li je to ples, trčanje, heklanje… što god da je, ali da je samo naše. Ne možete sipati iz prazne čaše, a ako se energetski toliko istrošite i ne napunite ponovno što onda i možete drugima zapravo dati? Zato je sreća majke bitna. To nije sebičnost. To je i briga za druge ukućane. Sretna mama = sretno dijete = sretna obitelj.
Djeca su po defaultu sretna bića. Mi smo ti koji ih spuštamo i govorimo – “Smiri se, što će susjedi reći?!”. Oni se vesele i onim balončićima od sapunice kao kako bi se mi da dobijemo milione na Lotu. To je čar dječje duše. Neiskvarenost i sreća, žive u trenutku i vesele se trenutku. Ne zamara ih što je bilo jučer i što će biti sutra. Zato su i oni naši učitelji. Učitelji življenja u trenutku. Kao da sutra ne postoji. Majka koja je najbliža toj djetetovoj energiji većinu vremena je sretna majka.
Jako si inspirirana doktoricom Shefali Tsabary. Što te posebno oduševljava u njezinom radu i koja njezina top tri savjeta su ti spasila život?
Pa ne mogu reći da ona daje konkretne savjete koji spašavaju život. Ona daje predivne duhovne uvide i otvorila mi je otvorila oči i objasnila kakav odnos s djetetom treba gajiti. Kao netko tko je rođen u Indiji, a studirao kliničku psihijatriju u Americi, ona je predivno spojila duhovnost istoka sa surovošću zapada i uobličila u predivan koncept održivog i svjesnog roditeljstva koji poštuje dijete kao individuu za sebe s vlastitim životnim putem zbog kojeg je došao na zemlju, a ne kao roditeljski projekt. Svako dijete je individua za sebe pa tako roditeljstvu ne možemo pristupati baš po receptu. No ono što mi je bio wow moment kada sam krenula slušati i čitati njena učenja je da su nam djeca došla u život da nas probude. Da budu naši učitelji. Da nas podsjete tko smo i što smo jer spavamo san utrke za materijalnim i za nekom tamo budućnošću koja nas samo čini anksioznima. Djeca su genijalci života u sadašnjem trenutku i prisiljavaju nas da budemo u njemu. Ako nam je ova trenutna situacija nešto pokazala onda je to da se sve može preokrenuti preko noći i da nam svi planovi mogu pasti u vodu u sekundi. Sve što nam ostaje je ovaj trenutak. SADA.
Ujedno svi roditelji se pozivaju na to da vole svoju djecu čineći ponekad stvari koje nimalo nisu ljubav. Ako nismo svjesni što radimo i koje su posljedice na druge onda često ljubav postane potreba, ovisnost ili manipulacija. Svi naši strahovi se često u ime ljubavi projiciraju na djecu kroz kazne, posramljivanja i zabrane „za njihovo dobro“ . Dr. Shefali potiče roditelje da pogledaju u sebe i pronađu kriva uvjerenja usađena od roditelja, škole, kulture, svih koji su nas kroz život oblikovali, kako bi došli do onih najvažnijih istina s kojima smo došli na ovaj svijet, a koje zapravo potiču konekciju i povezanost s djetetom, a ne popravljanje njegovog ponašanja.
Što te ponukalo da napišeš slikovnicu za djecu i kako to da si odabrala baš ekološki osviještenu temu?
Priča sa slikovnicom desila se slučajno. Imali smo projekt na poslu s gradom Pazinom i kao jedan od zadataka bio je izraditi slikovnicu za djecu na temu gospodarenja otpada. Tako sam je napisala, ali vodeći se idejom da u nju ugradim elemente svjesnog roditeljstva koje i sama prakticiram. Ujedno sam glavne junake nazvala Vito i Kiara. Kiara je ime za curicu koju na žalost nisam rodila, ali mi je bila želja, ali se eto spletom životnih okolnosti nije ostvarila. Zato je Kiara zaživjela u priči.
Kako biti dobar roditelj nakon razvoda i kako bi opisala iskustvo samohranog majčinstva?
Nema savršenog izlaza iz braka. Uvijek je to skok u nepoznato i bol koja prati rastanak i gubitak starog i poznatog života. Zapravo vam je brak umro. To je ogroman gubitak i osjećaj da ste podbacili. Jer nitko ne ulazi u brak misleći da će se rastati. Svi gaje nadu u bajku o forever and ever. No, teško se odvojiti od braka zato što nas okolina i dalje pritišće s totalno krivom idejom da je rastava neuspjeh. Ja mislim da je mojih 9 godina zajedničkog života bio totalni uspjeh jer smo dobili predivnog Vitu i sada se i dalje ponašamo kao dobri prijatelji.
Malome smo davali bezuvjetnu ljubav na dvije adrese bez svađa i negativne energije i izrasta u prekrasno pametno i ponajprije sretno dijete. Svom bivšem mužu beskrajno sam zahvalna na tome što je divan otac i nikada mi se nije inatio preko djeteta. Nisam niti ja njemu i mislim da su rastave za djecu traumatične, samo ako se ljude nastave svađati izvan braka, a dijete to nastavlja slušati. Ako mu objasnite da se sada mama i tata vole kao prijatelji, a njega i dalje vole jednako i da ta ljubav ne može prestati, onda problema nema.
Ja sam Viti objasnila da postoje razne vrste ljubavi. Roditeljska, prijateljska, ljubav između braće i sestara, muža i žene…i da smo tata i ja samo prešli iz bračne u prijateljsku ljubav.
Nastavila sam živjeti i graditi vlastitu sreću pokazujući djetetu primjer da život ima razne faze. Već sam preko 7 godina sama i koliko god mnogima sloboda izgleda kao nešto predivno toliko je često i teško biti odgovoran baš za sve. Nas dvoje smo super tim oduvijek bili. Mislim da je to isključivo zato što sam od njegove druge godine prakticirala svjesno roditeljstvo i „attachment parenting“.Čekala sam da malo odraste pa da krene sa mnom i na put tako da smo Vito i ja smo prije korone krenuli putovati i već bili u Londonu, Irskoj, Turskoj, a ove nam je godine na žalost propala Barcelona i Lisabon za koje smo već imali karte.
Roditelji se nekad istresu na djecu, ne razmišljajući. U prvi tren učini nam se da smo dobro reagirali jer je naš mališan /mališanka nešto loše učinilo/la, no kad bolje razmislimo shvatimo da nekad to radimo nesvjesno zbog loših situacija na poslu ili kod kuće. Kao da nismo svjesni svojih postupaka… Možeš li više reći o svjesnom roditeljstvu kakvo ti prakticiraš?
Da su naše reakcije zapravo vrlo često refleksije naših unutarnjih stanja mislim da dovoljno govori činjenica da na iste situacije nekada niti ne reagiramo, a drugi puta možda i pre burno. To djecu poprilično zbunjuje jer im ne šaljemo konzistentne poruke i zapravo bi kod njih moglo izazvati konstantni strah od kazni i dernjave za bilo što, a ne nešto bitno. Svjesno roditeljstvo nije roditeljstvo bez postavljanja granica. Naprotiv. Granice djeca moraju znati jer ih one čine psihički sigurnim. Na taj način prepoznaju da mama i tata znaju što rade. Da nisu izgubljeni i da imaju kompas koji mogu slijediti pa se samim time osjećaju sigurni. No, granice se postavljaju za po život opasne radnje tipa – ne skače se kroz prozor ili trči preko ceste i crvenog. Isto tako za ponašanja koja ne priliče. No imajte na umu da ne možete dijete naučiti da se lijepo izražava pred drugima ako vi doma stalno vičete i prostačite. Dijete će to pokupiti i već negdje prezentirati. Zato u tim trenucima nema ljutnje na dijete nego se malo preispitati i promijeniti svoje ponašanje. Ovo je najbanalniji primjer, ali svjesno roditeljstvo je baš to. Rad na sebi. Ako se malo pogledate izvana često ćete primijetiti i da izgovarate rečenice koje su vama roditelji kao malima govorili. Da li vam se tada to sviđalo što ste čuli? Još jedan od primjera su djeca koja privlače pažnju svojim „zločestim“ ponašanjem. Ona su „zločesta“ isključivo zato što žele postići jedan cilj, a to je da budu primijećena. Pa makar i na taj način. Na to ponašanje ne treba reagirati kaznom nego komunikacijom s djetetom i vidjeti što ga to dublje muči da izražava svoj bijes na van. Bijes je bodyguard za emociju tuge. To kada znamo onda nam je lakše ne kažnjavati dijete nego suosjećati s njime i doprijeti do njega kroz bliskost. Svaka kazna tipa slanja u sobu i odvajanja je razaranje osjećaja povezanosti i bliskosti. Osvještavanjem obrazaca koje nosimo iz našeg djetinjstva činimo dobro ne samo svojoj djeci već i cjelokupnom čovječanstvu jer napokon prekidamo niz kazni, posramljivanja i drugih odgojnih metoda koje su se bazirale na strahopoštovanju, a ne na poštovanju i bivanju uzor djetetu,a ne nekoga koga se treba bojati. Roditelji su lideri obitelji i trebamo biti konstantno svjesni koje verbalne i neverbalne poruke šaljemo našim malim pratiteljima.
Svjestan roditelj je svjestan kako njegovi obrasci i stare rane iz njegovog djetinjstva utječu na dijete. On je ujedno usklađen i svjestan i svojih i djetetovih osjećaja i ne bježi i ne negira niti jedne niti druge. Dozvoljava djetetu sav spektar emocija, ali se isto tako ne libi niti pred djetetom pokazati svoje. No, ja ako pogriješim i shvatim da sam pogriješila iskreno se ispričam i zamolim za oprost. Ljudski je pogriješiti i ispričati se iskreno. Time učim Vitu da je priznati pogrešku dio rasta. Ukoliko je naravno ne ponavljamo i ispravimo pogrešno ponašanje.
Kako odgojiti hrabre djevojke i nježne muškarce?
Jedna od boljih knjiga o tome koliko je današnjim muškarcima teško živjeti pod svim maskama koje im je odgoj nametnu je „Mask of masculinity“, Lewis Howes. Činjenica je da ih se godinama učilo da ne pokazuju emocije pa oni sve gutaju i s godinama ih onda niti ne znaju prepoznati. Niti kod sebe, a kamoli kod nas žena. Zato se često niti ne razumijemo. Očekujemo od njih da imaju vještine koje ih odgojno nisu naučili. U našem svijetu imam osjećaj da je lakše odgojiti hrabre djevojke nego u nekim drugim dijelovima svijeta. Kultura je nekako prihvatila da žene mogu sve. Ja bih čak primijetila da smo otišli malo i u preveliki ekstrem pa tu kod nas na Balkanu žene rade baš sve pa onda imamo problem s traženjem pomoći i primanjem. Izgubili smo svoju ženstvenost. Balans između muške i ženske strane, koju svi imamo u sebi, je nekako narušen.Treba raditi još na svjesnosti o tome da curicama trebamo dati slobodu da budu što žele, a ne zaborave da su prije svega žene, ali i dozvoliti dečkima da izraze emocije i plaču kada im je teško, no da ne zaborave svoje muške vrline.
Ako se vratimo na onu da djeca uče primjerom onda hrabre djevojke odgajaju i hrabre majke. Što se više volimo i poštujemo tko smo, time šaljemo kćerkama istu poruku. Kako mi sebe tretiramo tako ćemo naučiti i kćeri da se odnose prema sebi. Zato trebamo biti pažljive kakav primjer im šaljemo. Ako ostajemo u braku s alkoholičarem i zlostavljačem ne treba nas onda čuditi da nam jedan dan kćer pristane na isto misleći da je to ljubav. To je vidjela, to je naučila i na kraju opet pristala na to poznato.
Kako pomoći djeci da budu uspješna ne samo u školi, već i u životu?
Mislim da im kao prvo ne bi trebali nametati svoje želje i vizije kako bi im život trebao izgledati, Oni su došli na ovaj svijet ispuniti svoju sudbinu, a ne našu. Što znači da im damo prostora da si sami biraju slobodne aktivnosti i afinitete i ne radimo dodatan pritisak što se tiče škole i ocjena. Sve je to odraz naših osobnih strahova da neće uspjeti ako ih mi ne nadziremo i pritišćemo. Naravno, zdrava briga je potrebna. No, dobro svi znamo kada prebacimo granicu te zdrave brige i uđemo u kontrolu bez kontrole nas samih. Biti sigurna luka djeci da znaju da su doma prihvaćena kakva jesu, da ih volimo i kada dobiju jedan u školi jer vjerujemo dovoljno u njih da znamo da će ispraviti tu jedinicu i na koncu da im dozvolimo i da koji puta padnu. Jer život se i sastoji od silnih padova i dizanja zar ne? Zašto se onda toliko bojimo djeci dozvoliti da padnu i da se dignu i nauče zapravo da se znaju dići nakon pada i da to nije smak svijeta. Djeca dobiju krila kada ih prihvatimo baš onakva kakva jesu bez pokušaja da ih modeliramo po svojim željama.
Evo što dr. Shefali kaže kako osnažiti svoje dijete:
- vidite ih kao svoje učitelje
- dajte im dozvolu da žive u sadašnjem trenutku i budu kreativni
- potičite ih da donose vlastite odluke i pronađu svoj put
Može jedan savjet za kraj koji tebi nisu dali, a spasio bi te da si ga čula na vrijeme?
Slušaj svoju intuiciju i svoje dijete. Jer intuicija nam je najbolji kompas ako je čujemo. Pogotovo kad su bebe male. Svakoj majci je intuitivno normalno da digne uplakanu bebu. Da je ljulja i ljubi koliko god treba. Ne padati na savjete koje su ponavljanjem doveli do društva kakvog imamo sada, a mislim da se svi možemo složiti da sve dublje i dublje tonemo u otuđenost i bez ovog sada social distancinga. Ja s Vitom svaku večer u krevetu pred spavanje izrazim tri zahvalnosti iz proteklog dana kako bi dan završili pozitivnim mislima. Održavanje bliske emocionalne veze s djetetom rezultira povjerenjem da je slobodno biti to što je. Samo se nadam da sam na vrijeme krenula raditi na sebi i svojim krivim uvjerenjima pa će moj Vito biti pošteđen nekih od mojih lekcija. Ili možda neće pa ću ga morati šutke gledati kako prolazi iste. Vidjeti ćemo… moja je jedina želja da bude sretan. Tome se nadam baš kao i svaka majka. Kad odraste više neće biti sretna majka – sretno dijete, već sretno dijete – sretna majka.
