Iako je na ovaj intervjuu odgovarala s upalom sinusa, glumicu i mamu djevojčice Zite, Amandu Prenkaj to nije spriječilo da da tople, iskrene i nadahnjujuće odgovore na naša pitanja. Naravno, mame mogu sve pa tako i Amanda, članica ansambla zagrebačkog kazališta Žar ptica. No, treba napomenuti da se naša sugovornica nije ostvarila samo u predstavama za djecu, već i kroz ulogu u predstavi Zločin i kazna, zagrebačkog kazališta Gavella, dok će ju neki pamtiti i iz obrazovne emisije Školski sat. Kako se pak nalazi snalazi u ulozi majke, kako izgleda jedan njezin tipičan dan i koji je njezin glavni moto u odgoju kćerkice Zite, saznajte u ovom šarmantnom razgovoru.
Kako si se osjećala kad si saznala da ćeš postati mamica?
Bilo je to rano ujutro kad sam saznala. Plakala sam što od šoka, što od sreće i probudila svog nevjenčanog supruga (tako ga zovem od milja s obzirom na to da nismo vjenčani, ali što se mene tiče kao da jesmo :)) te mu obznanila vijesti. Nismo to planirali, a opet kao da jesmo nekim neverbalnim dogovorom isplanirali. Ta vijest je ona koja ti zaokrene život u najboljem smjeru. Popraćena romantikom i dozom straha. Strah vezan za nešto nama nepoznato, a opet tako prirodno i ispunjavajuće. Znala sam da me ta uloga čeka i nekako sam htjela da me iznenadi.
Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan i kako usklađuješ posao i majčinstvo?
Postoje mnoge verzije mog “tipičnog dana”. S obzirom na to da sam glumica, nemam fiksno radno vrijeme pa je i dinamika rada drugačija nego s poslom koji ima ‘od do’ radno vrijeme. Budu rijetki ti trenuci savršene organizacije kad sve klizi samo od sebe. Meni to više bude ganjanje da se sve stigne na vrijeme ili točnije da bude kako sam ja zamislila. A to tako ne ide i bolje da ne znate kako izgleda moj tipičan dan. Hahaha, zavidim ženama kojima nema premca u organiziranju tipičnog dana. Možda da odem na neki tečaj?
A usklađivanje posla i majčinstva mi nije, na svu sreću, stvaralo probleme. Moje matično kazalište Žar ptica mi je zaista omogućilo nježan povratak na posao i na tome mu hvala. I naravno, bez moje mame ne bi bilo moguće tako lagodno odlaziti na posao. Naime, ona je čuvala Zitu godinu dana i to mi je davalo mir jer znam kome ostavljam svoje dijete. A sada je tu vrtić servis. Iskreno, više mi predstavlja problem ultimativno pitanje, pitanje svih vremena: “Što ćemo danas jesti?”
Što ti je najljepša, a što najteža stvar kod majčinstva?
Krenut ću s najtežim stvarima, da čitatelje dočekaju one najljepše na kraju. Najteže mi padaju krivi potezi u majčinstvu, a onda još teže i oprostiti si za njih. Tipa kad iz umora reagiram potpuno krivo i pretjerano. Taj umor mi je najveći neprijatelj. 🙂 Mogu reći da mi je 2020. dala na uvid kako su mi posloženi prioriteti i koje stvari i odnosi mi troše energiju te kako da ih pokušam ili ukloniti ili svesti pod kontrolu. A najljepše mi je to što svaki dan upoznajem ovu malu divnu osobicu koja je ušla u naš život. Kad sve ide s lakoćom, s puno intuicije i pažnje. Oni mali momenti koji pune srce: kad se sretnemo nakon njezinog vrtića i mog radnog dana, igre koje same izmislimo, šetnje u šumici, pa razgovori prije spavanja koji mi otkriju puno o tome kako je provela dan u vrtiću i kako se osjeća, što ju veseli, a što muči. Odnedavno je Zita naučila voziti bicikl bez pomoćnih kotača i to mi je za sada broj jedan trenutak koji obožavam dijeliti sa svojom kćerkicom jer sam veliki ljubitelj bicikliranja. Što reći, sa Zitom je svaki dan poseban.
Osjećaš li se mudrijom, starijom, ozbiljnijom od kad si mama ili…?
Još uvijek sam ona Amanda prije Zite, ali svako malo se, da se opuštenije izrazim, upgrejdam na noviju i nadam se bolju verziju sebe. Što se tiče starosti, svjesnija sam prolaznosti i kako nema smisla provesti dan u ljutnji ili nervozi. A onda tu nekako dolazi i mudrost. Neke dane sam super mudra i mislim si kako ovakva mudrost dolazi samo s majčinstvom, a neke dane nemam strpljenja i srljam bezveze. Pazim da ne budem previše ozbiljna. Treba njegovati dijete u sebi jer mislim da si tako proširujemo granice razmišljanja i djelovanja. Osjećam se i ženstvenijom i snažnijom. Ma godi mi sve što mi je majčinstvo donijelo i što mi donosi: svakodnevan rad na sebi. Često se sjetim mamine rečenice: “Vidjet ćeš kad budeš imala svoje dijete.” Uf ta me baš dostigla. Ali to vjerojatno svaka mama kaže svom djetetu. No, vidim da imam puno više razumijevanje za ljudske postupke. Prije sam znala kriviti svoje roditelje za neke njihove postupke ili odluke, ali sada ih nekako istinski razumijem. Na svakom koraku se krije neka nova lekcija pa vam mogu reći da je Zita više moja učiteljica, ja sam tu za tehnikalije i sprovedbu plana. 🙂
Koji ti je osnovni moto u odgoju Zite?
Teško mi je izdvojiti jednu stvar. Ali evo pokušat ću taj moto uobličiti u nešto suvislo. Čini mi se da težim Ziti prenijeti sve potrebne vještine kako da se što bolje snađe u ovom suludom svijetu jer jednog dana ćemo se morati odvojiti. A kad dođe taj da, želim da bude spremna. Nemam pojma kako se to točno radi, ali pokušavam slijediti primjer svojih roditelja koji su mi dali neizmjernu slobodu te se nisu petljali u moje životne odluke, a opet su mi neposredno dali “alate” i podršku kako da se snađem u ovom svijetu i na tome sam im beskrajno zahvalna.
Imaš li neki savjet za mame koji je tebe oduševio/promijenio ti život?
Ajme ja i savjeti. To je tako škakljivo. Jako volim davati savjete, ali ljudima to baš i ne paše. Logično. Ali evo jednog meni smiješnog primjera. Budući da je zima još na vlasti ja se stalno nešto stresiram da mi dijete ne pije dovoljno tekućine jer je kao zima pa se prostorije griju, a onda je zrak suh, pa joj to isušuje sluznicu… ne moram dalje. Ma gnjavim, baš gnjavim. I onda me moje mame prijateljice, srodne dušu po majčinskom pozivu umire i jednostavno kažu: “Kad je žedna, pit će vodu. Pusti ju na miru.” Jednostavno, zar ne? Ali zaista treba pustiti djecu, da sami odlučuju o svojim potrebama. Jer ako na tim bazičnim potrebama nemaju ovlasti, kako će biti onda kasnije.
